Zora kroz povijest





Prvi članovi Folklornog ansambla Zora

MIRJANA KUSTURIN ANITA PODREKA
NEVENKA ŠOLIĆ OLGA VALENČIĆ
MILICA BOŠNJAK LILI ŠLOSAR
JELKA KINKELA GRETA BOŠNJAK



Braco LJubomir Šivak


Braco Šivak, i sam izvrstan plesač, 1955. godine preuzima Ansambl od Beate Gotthardi. Dolazi iz Zagreba kao završeni nastavnik i dobar folklorist na poziv predstavnika KUD-a Zore.
Zapošljava se u Iki u Specijalnoj osnovnoj školi, kao nastavnik defektolog a kasnije postaje direktor škole. Dužnosti rukovodioca Folklornog ansambla Zore obavljao je honorarno u slobodno vrijeme. Radio je na promidžbi Ansambla, vodio financije, upravu i koreografiju. Neumorno se zalagao za interese Zore, no on je našao vremena i za druge društveno-političke aktivnosti. Nailazi na niz teškoća u radu ali probleme uvijek uspješno otklanja. Zacrtao bi plan po kojem je Zora ostvarila čak 80 nastupa godišnje. Bio je to vrlo težak zadatak za amatersko društvo ali ljudi su ga uspješno izvršavali, zapravo njihov uspjeh bio je u njihovom amaterizmu.
Dok je za sva kulturno-umjetnička društva ljeto značilo neku vrstu ferija, za Zoru nije bilo prekida u radu ni ljeti ni zimi. Za vrijeme zimskih mjeseci njeni članovi intenzivno su uvježbavali program, išli na gostovanja, dok bi ljeti nastupali pred turistima.
Folklor je bio Šivakova ljubav i hobi iz mladih dana. Nalazio bi sebe u radu s mladima. Katkad je reagirao i oštrije, ali imao je i puno razumijevanja. Uvijek je pronalazio kompromise. Disciplina je bila na zavidnoj razini. Za zakašnjenja, krivo oblačenje, šminkanje, odbijanje poslušnosti slijedili su Šivakovi kazneni bodovi. Bili su vrlo djelotvorni, imali su ideološki značaj, a ovisno o njima formirala se rang-lista onih koji su odlazili na turneje. Bio je skroman, nije puno govorio, ali je imao pravedan, strog pristup radu. No bio je i vrlo emotivna osoba. Kad bi zasjala iskra u njegovom oku nastojao ju je skriti. Zračio je toplinom, samopouzdanjem, a to je prenosio na svoje folkloraše.
To je bio Braco - Zorašima drugi otac.



Ive Radić



Barba Ive rođen je na Krku. Bio je velika karika u lancu uspjeha Zore. Bez njega Zora danas ne bi bila ono što jest.

Ivan Radić, zaljubljenik folklora, izvrstan svirač na sopilama i na istarskom mihu. Nesebično poklanja svoje slobodno vrijeme Zori. U pričama mlađim generacijama znao bi reći: “Sve te godine bio sam bez odmora i nikad mi ništa nije bilo teško, uvijek sam sve otkazivao radi Zore”.

U Zoru je došao kad mu je bilo 48 godina, 1948. godine - kada je Zora osnovana. Već u ranoj mladosti, živeći u mjestu u kojem se njegovala pučka glazba, upijao je zvukove neobične, osebujne svirke sopila. Počeo je svirati l935. godine. Njegovo druženje s Ivanom Matetićem Ronjgovim još više je doprinijelo usavršavanju i njegovanju te pučke muzičke forme. Tijekom dugogodišnjeg druženja s folklorašima i sopilama upoznao je “dušu” instrumenta. Postao je vrsni znalac i uspijevao je izvlačiti najtananije zvukove iz instrumenta. Bio je dobar učitelj novim generacijama.
Na kraju svog života uspio je objaviti knjigu "Zasopimo sopile" za one koji žele bolje upoznati sopile, pa i naučiti svirati. Godine l996. je umro.

Bio je osoba kojemu starije generacije plesača ukazuju posebno poštovanje.